subota, 18.03.2006.
To sleep..and dream, perhaps
Dugo, predugo me nije bilo. Ima previše toga za izeći što se odbija ugurati u riječi, a čak i kada uspijem, riječi odbijaju postati rečenice.
Čime se sada bavim? Preživljavanjem. Volontiram da bih možda došla do nekog posla..jednom. Eventually. Budim se kad noćna smjena ima marendu, putujem i putujem, pa još malo putujem. Pa radim. Pa putujem. Pa spavam. I opet. Za nadu. Za možda. Već tri tjedna. Izgladnjela, neispavana..zubima i noktima držim se za to možda. Livin' on a prayer.
Istrošena sam..sav moj 'međuljudski oklop' je potrošen, njegova energija preusmjerava se u sustav za održavanje života. I tako mi nedostaje sigurna luka, topao zagrljaj i zrnce ljubavi. I potpore, onog blesavog uvjeravanja da mogu, da će biti, evo samo još malo, još kapljica strpljenja i mrvica upornosti..
I iz čista mira padne na moju umornu pamet uvodna pjesma iz nekih Zvjezdanih staza:
It's been a long road
getting from there to here
it's been a long while
but my time is almost near..
...i ne znam zbog čega, izvuče iz mene tu kaplju strpljenja i mrvu upornosti i, da, još jedan mali čupavi i topli komadić vjere da je zaista my time almost near.. i nasmješih se i začudih iz čega ja to sve crpim snagu i vjeru i nadu..
P.S. Naslov je citat, ali u ovom pospanom stanju ne znam da li je i koliko točan. Oprostite meni, grešnici neispavanoj :).
- 23:17 -
ponedjeljak, 13.02.2006.
Post sa puuuno navodnika :)
Može li mi netko reći kada je bahaćenje postalo in? A datum kada je 'spuštanje' postalo uobičajen način komunikacije među ljudima?
Bilo je in biti cool. U stilu, nema reakcije ni na riječi, ni na djela. Valjda je to pokrenulo lavinu suptilnog vrijeđanja, 'spuštanja' i svih ostalih slobodnih aktvnosti kojima se danas krati vrijeme u društvu 'prijatelja'. Željelo se izmamiti neku iskrenu reakciju, makar i ljutnju.
Zašto stavljam prijatelje pod navodnike? Zato jer se takva 'prijateljstva' obično svode na jednog (ili više) 'jakih' osoba i jednu (rijetko više) 'slabih' osoba. Druženja se svode na podbadanje i provociranje te 'slabije' osobe, koja obično šuti i trpi, plaćajući na taj način cijenu za 'prijateljstvo' tih 'jakih' osoba. Puno navodnika, znam :).
A o bahaćenju..ja ovo, ja ono. Samoreklama. Samo reklama. Imam dojam da takvi ljudi ponižavaju sami sebe, gledaju na sebe kao na predmet koji treba nekom 'prodati', 'uvaliti'. Ukoliko ne uvale, što onda? Jesu li manje lijepi, pametni, bogati? Nisu. Jasno mi je da se moraš znati 'prodati' na poslu, ali u krugu prijatelja..bez navodnika :)..to ne bi trebalo biti važno. Meni nije. I zato mi bahaćenje ide na živce. Takvi ljudi u startu gube 'bodove'..reklame mi nisu bitne, važan je film koji se prikazuje između njih.
Povod za ovaj post bilo je nedavno upoznavanje osobe s takvim kvalitetama. Bahatost i 'spuštanje'. Između reklama išlo je (suptilno, priznajem) 'spuštanje'. S obzirom da sam (pre)pristojno stvorenje, uglavnom sam sve to ignorirala i izgubila se čim je to bilo pristojno. I sad me ta osoba smatra prijateljem. Valjda 'prijateljem'. Treba li uopće napomenuti da dotična osoba nijednom nije izrazila zanimanje za neku informaciju o meni, osim mog imena i broja mobitela? Ali sam zato čula sve što se dotičnome dogodilo u životu; ljubavi, putovanja, bolesti, posao..cijelu biografiju. Lijepo je meni mama govorila:
"Kćeri, šteta što nisi sin."
"Zašto, mama?"
"Jer si stvorena za svećenika, svi ti se ispovijedaju!"
Zna mama..:).
Jedino mi nije rekla kome ću se ja 'ispovjediti'..ali tada nije bilo blogova :). Pusa.
- 00:12 -
petak, 27.01.2006.
Hush, little baby, don't say a word..
Šutim o onome što bih htjela reći. Šutim već dva-tri tjedna. Jer ozbiljni, odrasli ljudi ne osjećaju bol zato što su nešto uspješno okončali. Ali ja osjećam..i šutim.
I pričam, smijem se i glumim klauna samo da se ne vidi.. I gledam u novine, u šalicu s kavom, kroz prozor ili u pod jer nitko ne smije kroz moje oči vidjeti u moju dušu, samo zbog toga što ozbiljni, odrasli ljudi...ma vidi gore.
Prešutjela sam, zadnje minute su na putu da postanu prošlost, a ja nisam zahvalila, nisam ohrabrila, nisam rekla, nisam svih izgrlila..i sada nije važno. Proći će, život ide dalje..
Ipak, ako netko od neizgrljenih i nezaboravljenih jednom zaluta ovamo, privučeni nečim poznatim u nadimku...
I gen, PI, Ri:
HVALA VAM NA SVEMU!
VOLIM VAS!
Toliko bih toga još mogla pisati, ali neću..napisah već previše..
- 00:14 -
četvrtak, 05.01.2006.
Isprika
Sretna Nova svima!
Čini se da sam od političara pokupila lošu naviku..prazna obećanja. Možda sad dobijem i koje mjesto u Saboru. Ispričavam se ponizno. Ne da mi se pisat, nemam ništa za reć, ni pametno ni glupo. Čekam inspiraciju..mog Godota..ako svrati, znat ćete. Kiss.
- 04:59 -
ponedjeljak, 19.12.2005.
Ja sretna - novčanik se prehladio! :)
Na jeziku Jar-Jar-Binksa :"Meesa happy". Jest, sretna sam. Neee, nisam se božićno-novogodišnje osvjestila (nesvijest je u mene trajna stvar), nego sam potrošila hrpu love na..svašta! Bit će da sam žensko :)! Najprije sam kihnula 120 kn za pregled mojih okica. Nda, knjiški moljci pate od toga. Onda sam ispuhala (i to u kešu, molit ću!) 600 kn za meke leće, za one dane kada poželim vozit (naočale zeznu periferni vid jer stakla ne idu do ušiju). Sutra ću iskašljat 1500 kn za nove cvixe, jer su okviri užasno skupi, a stakla su premazana svim i svačim, protiv svega. Er, ne trošim ja inače toliko, ove cvike koje mi sad krase nos kupljene su prije 5 godina. I okvir i stakla. Vrijeme je, inače će mi dioptrija otići u veći minus nego bankovni račun.
Ipak, božićno-novogodišnje-džinglbels raspoloženje je učinilo svoje. Kupih sitnice za neke moje prijateljice..i bilo mi je gušt birat. Onako, sitnice s ljubavlju, da ih iznenade..malo, ali posebno. Još više ću uživat kada budem smišljala neki šašavi, slatki, originalni omot ili kutijicu. To je za mene pola poklona - mašta. Makar kod zamatanja.
Što si ja želim? Ništa skupo (iako je Motorola V3 Black totalno seksi :)). Maštam o šalu, onom za oko vrata. Ima jedan tamnocrveni, baršunasti..a ni onaj svjetlozeleni prozirni mi ne bi smetao..ah, ako nitko ne shvati moje uzdahe i natuknice, kupit ću si sama..ali kojeg? Oba? I koji je meni vrag kada bih radije šal nego mobitel? E, lipi moji..otišla ja na ocat!
Sutra imam ispit, treba štrebat, da se izbjegne grižnja savjesti. Unatoč svemu, obećajem svečano, slijedi još jedno javljanje prije Božića. Pusa.
- 00:20 -
petak, 02.12.2005.
Volim tipkati/pisati!
Aha, evo mene opet, postajem redovita i ako ne pripazim još ću sredit ovaj blog i počet će ličit na nešto. Ko mi kriv kad sam tipkački a ne slikoljepački tip.
Dakle, na tipkanje..jer tipkanje mi život znači. Nekada mi je guranje kemijske po papiru život značilo, ali sada se jedva potpišem kada (jednom u milenij) odem do banke podignut nešto od one siće koju ti isplate preko studentskog ugovora. Zadnjih khm godina samo tipkam. Tipkam da zaradim. Tipkam kad komuniciram. Tipkam kad učim (ok, ponekad kopi-pejstam, blush-blush :)). Tipkam iz gušta i potrebe, da ovaj kaos u glavi dovedem u prividan red. Da nered u duši stavim pod kontrolu. Da sjećanja ne izblijede. Da ne zaboravim životne lekcije.
Pišem (na ovaj ili onaj način) od kada su me naučili tom umijeću. Možeš reći što želiš, kako želiš, nitko te ne prekida u pola rečenice, možeš dugo birati riječi, dok ne nađeš onu koja označava točno ono što si htio reći. Možeš se i sakriti iza riječi, ostaviti ih dvosmislenima i nedorečenima, ostaviti ih da vise u rečenici i njihovo značenje je za svakog čitatelja različito, čak je i za tebe raličito u različitim trenutcima. Otkrivaš i skrivaš koliko tebi odgovara. Pisanje je kao sanjarenje, stvaraš svoj svijet u koji ulaze oni kojima to dopustiš.
Ponekad, kada sam tužna ili euforična, tipkovnica mi je najbolji prijatelj. Istresem sve na virtualni papir, sejvam i odem nešto raditi na sat-dva. Onda ponovo pročitam ono što sam napisala, pošaljem u recycle bin i gotovo. To me umiri i onda mogu konstruktivno i kreativno razmatrati problem ili prihvatiti situaciju.
Pisanje je moja terapija. Nije važno tko čita i čita li netko uoće. To je moj način da si olakšam/uljepšam život. Tko zna, možda jednom moje pisanje učini isto i za nekog drugog..
- 02:02 -
nedjelja, 27.11.2005.
Kiša..
Sama sam. Nikog u kući osim mene. Dobro, pas, mačka i komp se ne računaju, iako su svi moji ljubimci :). Vani kiša. Grmi. Puše. Ružno, ili možda romantično? Ovisi o ukusima.
Danas sam trebala biti vani do zore, uživati u prijateljima i noći, ali nije mi se dalo. Izdržah do ponoći, pa zbrisah. Pojma nemam kako će se to komentirati sutra na kavi, ali baš me nešto i nije briga.
Sjedila sam s ekipom, cuga u jednoj, a cigara u drugoj ruci, buka i glasovi oko mene, dim cigareta pleše sa svjetiljkama, gužva i smijeh..i odjednom zoom out. Imala sam osjećaj kao da gledam film. Frendica I. priča o poslu i kao i uvijek isporučuje previše detalja, gubi se u njima i ni mi ni ona više ne znamo koja je bila/mogla biti poanta njene priče. Frendica S. prenosi tračeve i očajnički pita "što ima novo?", tražeći svježi trač. Frendica V. očijuka okolo, tražeći novu žrtvu o kojoj će reći "luuud je za mnom" nakon 2 i 1/2 pogleda. Frend M. lud je za frendicom S. i pokušava uhvatiti njenu pažnju. Frend B. odmjerava komade. A ja? Vidim sebe kako valjam fore, kako glumim klauna, zeka i smjeh...i odjednom vidim da je to repriza. Znam tko će što i kada učiniti i reći, znam modus operandi svakog od njih..i same sebe..i dosta mi je. Više ne znam ni što sam im rekla, koju sam ispriku upotrijebila, ali pobjegla sam. Volim ih puno, dobri su to i dragi ljudi. Ipak, nisam mogla podnjeti taj osjećaj..ponavljanja. Možda su nam životi upali u rutinu. Možda previše vremena provodimo zajedno. Možda sam se promijenila, pa mi treba nova okolina. A možda je sve to samo južina..i kiša..
- 01:18 -
subota, 19.11.2005.
Prazno vrijeme (praznici nam stižu..)
Ovo je prazno vrijeme za mene..predavanja na faksu postala su rutina, nema još ispitne panike, nitko me ne ganja za rokove slanja prijevoda..a moj bioritam se ustalio u zoni srednjevampirskog vremena.
Je, je znam, Božić i nova 2006 su na vratima, bit će gužve i ludila i dobre volje svim na zemlji i zvončići.. Mene to ne dira. Meni je to samo vrijeme velikog troška i nerviranja. Valjda zbog obitelji, koja se svaki Božić krvavo posvadi, pa ako progovorimo do NG, dobro je. Jednom je šutnja potrajala do Uskrsa, danas to razdoblje u šali zovemo "duhovne vježbe". Ne radujem se ni Novoj Godini, vječni pritisak gdje, s kim, koliko para, što obući..i onda završiš bez kune, tamo gdje nisi htio biti, s ljudima za koje ne znaš kad su ti se prikrpali, već je ponoć, a ti još nisi ni pijana!! Aaargh! I onda ona pitanja, di si dočekala Novu, jel bilo dobro, blablabla..i onda lažeš i napuhuješ, pa malo drugi lažu, i društveni ritual je odrađen, amen, idite u miru. Bilo koji drugi dan je savršen za izlazak i ludo se provodim, ali Silvestrovo..ne sjećam se ni jednog (ili samo jednog) dočeka na kojem sam se zbilja dobro zabavljala.
Mislim da ću 2006 dočekati kod kuće. Još nisam odlučila hoću li se za tu priliku dotjerati ili ću navući preslatku pidžamicu i kliznuti u krevet s blagdanskim delicijama i filmovima. Pidžamica mi je zasad favorit.
A pokloni? Kome, kakav, koliki, što? Sumanuto trčanje po pregrijanim trgovinama, izvlačenje kartice brzinom revolveraša, mozganje o ukusima i onome što je netko natuknuo da bi želio još u kolovozu..naravno, sve uz pratnju zvončića, tihe noći ili last christmasa..
Znam da nije tako loše. Okite gradove. Ima dobrih, ponekad i novih filmova na televiziji. Ako pažljivo gledaš, ugledaš i poneki iskreni smješak. Dobre želje su svuda; na netu, zveckaju ti mobitelom, a čak i tvoj pas voli tvog poštara jer se snail-mail ne sastoji više samo od računa i kataloga. Ponekad dobiješ i poneki poklon :).
Ipak, ove ću godine to slatko ludilo gledati kroz prozor mog omiljenog kafića, ispijajući punč i uživajući u začudnoj dualnosti ljudske prirode..smješeći se suosjećajno.
- 01:32 -
subota, 12.11.2005.
I'M BAAACK!
..ne odustajem ja samo tako :).. Ipak, život me i nije mazio proteklih khm mjeseci. Bilo je svega, ali najveću ulogu je tu odigralo naprasno i svojevoljno umirovljenje moje drage stare kantice-računala..slava mu! Taj je svašta od mene pretrpio. Čeprkanja po mozgu i čeprkanja po utrobi i isprobavanje mojih "ideja" o tomu koji mu zbilja fileovi trebaju..ah, šmrc! Nostalgijaaaa..:).
A da ni ne spominjem kalorične ispite, kalorične po tome što za polaganje istih mozak troši istu količinu kalorija kao i prosječan bauštelac.
Nda, ispiti su položeni, nabavljena je nova kanta (od milja nazvana "black magic") iiii... I'm back!! Ovo je samo uvodno javljanje, a kad me moja kasnonoćna inspiracija posjeti, ili mi posao & ispiti dopuste, javim se ponovo..fiozofirajući o životu, svijetu.. Kiss to all, and to all a good night.
- 00:36 -
petak, 24.06.2005.
Dragi ljudi
Dragi ljudi, dragi ljudi..
Toliko imam dragih, dobrih ljudi oko sebe da se ponekad rasplačem od osjećaja zahvalnosti, duboke zahvalnosti što su ti ljudi tako nevjerojatno dobri prema meni. I to u ovo doba, kada je vrlo in biti pokvaren.
Hvala vam dragi, dobri ljudi što brinete za mene, ponekad i više no sto ja to sama činim. Ne znam znate li koliko vas volim; ne znam može li se to ispisati slovima ili mi morate to iščitati iz očiju.
Sjetite se ponekad svih dobrica oko vas i pošaljite im zahvalu, makar u mislima. Zbog njih je ovaj svijet lijep. Znam da je zbog njih moj svijet lijep. Pusa.
- 00:38 -